Zapisi buduće psihijatrice

Danas su mi inspiracija poznate zvijezde. Kao što svi znamo, nema famous osobe koja nije na nečemu. Svi oni uzimaju neke stimulanse od kojih se ponašaju ko čudaci , a mi zaluđeni obožavatelji govorimo: "Ma nije to od droge, on je samo malo... excentričan. Svi su umjetnici takvi!" But lets face it people - they're all desperate junkies! I kad netko od njih prizna da je ovisnik o tabletama (čitaj: kokain, ecstasy, heroin, marihuana, crank i svo ostalo smeće koje možete nabaviti kod vašeg lokalnog dilera), odmah se opravda da je imao loše djetinjstvo i da je pod pritiskom i da nitko ne razumije kako je njihov život težak! Da, strašno je to kad imaš puno love, svi te obožavaju zgodan si! Zapravo, za ovu priču me inspirirala jedna slavna osoba čiji sam ja veliki obožavatelj i nema njegove pjesme koja mi nije odlična... Govorim o Robbie Williamsu. Mislim, njegove glasovne sposobnosti su nadnaravne. Čovjek je pjevao operu, visoke piskutave glasove, ma sve on može! Ima novca u tolikoj količini da može kupiti čitavu državu ! Svi ga obožavaju, ženskama diljem svijeta je on pojam ljepote (to mi fakat nije jasno, al' dobro... ), ima žensku koju poželi i radi što želi i kad poželi! ...... Ali ne, on je totalno nesretan! Vjerojatno većina vas misli: "Razmaženi bogataš, ne zna kud će od love.", ali razmislite malo o tom da morate biti on. Vaš život bi bio otprilike ovakav:
Budite se ujutro i idete ravno u studio raditi na novo albumu. Na putu do tamo nailazite na svoje prijatelje koji vas hvale, pa samo što vas nisu usporedili s Bogom, a vi se uljudno smješkate. Ne prođe ni sekunda od vašeg oproštaja od njih, a vaši "prijatelji" počnu pljuvat po vašem stilingu, zašto ste ih počastili šampanjcem od 5000$ kad imate love za onaj od 8000$ i tako dalje...... Ah, dragi prijatelji...... U studiu vam kažu: "Čuj, Robbie pjesma ti je dobra, imaš odlične glasovne sposobnosti, ali znaš što bi ti trebalo - druženje sa slavnima, moraš sklopiti veze, tako jedino možeš uspjeti. U subotu dođi na party, upoznat ću te sa ljudima koji ti mogu pomoći da postaneš poznat" i prije nego što trepneš nalaziš se na partyu i svi šmrcaju koku po stolu (ne, nemam bujnu maštu, tako to jednostavno ide) i ako i ti ne probaš možeš zaboraviti na karijeru pjevača! Ti pristaješ. Život u tvojih idućih pet godina je obilježen: slavom, drogom, slavom, drogom, depresijom, drogom, skandalom, još većom depresijom i odjednom se nalaziš u klinici za odvikavanje. Nervozan si, cijelo tijelo te boli kao da te iscipelarilo 20 skinjara, da ti netko da oštar predmet skončao bi život bez razmišljanja. I nakon što se odvikneš, prvi stres i gotovo - opet si u istoj situaciji! Samo što si sad 32-godišnjak u tijelu 40-godišnjaka jer te droga uništila. A znate li o čemu narkomani razmišljaju 90% vremena? O drogi. Kad pošmrču svojih 25g koke, ne znaju gdje se nalaze i s kim razgovaraju i misle da je odvjetnički ured restoran pa naruče škampe kod svog odvjetnika (istinita priča). Ako i smognu snage kolko tolko prisebno sudjelovati u razgovoru, idućeg dana se neće ničeg sjećati. A kad djelovanje droge popusti, znači nakon nekih 8 sati od ušmrkavanja onda postaju nervozni i misle samo kako će što prije ušmrkati novu dozu. I tako cijeli bijedni život, do groba (nekom prije, nekom poslije).
I sad se vraćam na početak ove priče i postavljam pitanje: Koliko je slava zabavna?

U mojoj ulici ima jedan tip kojeg svi moji prijatelji i ja znamo pod imenom Psihotičar. Nismo mu uzaludno dali takvo ime jer on se zaista ponaša malo (čitaj: jako) čudno. Doseli se u novo izgrađenu lijepu zgradu i mislim da živi sam, pa naravno kad ni vlastita majka ne bi htjela živjet s njim. Ima nekih 25 - 26 godina, studira medicinu (sad barem znam tko nabavlja trupla za mrtvačnicu na faxu). Uvijek, ama baš UVIJEK nosi jedne te iste crne hlače i ima hrpu prugastih Lacoste majica koje kombinira na to. Istina, ima love , ali nema prijatelja. Možda ima 2, ali i to je previše. Često sjedi u mom obližnjem kafiću i časka s konobarom koji je uljudan s njim samo zato što mu je Psihotičar the best customer tj. živi od njegovih posjeta kafiću. Ali što je najčudnije, uvijek kad prolazi ulicom, napadno pilji u nas. Ja sam naime prva koja je uočila njegovo čudno ponašanje još prije nego što su moji prijatelji skopčali da taj tip opće postoji. Prvi put u životu, srela sam ga u gradu i skopčala da napadno pilji u mene. Kao svaka normalna cura mislila sam da imam zamrljanu majicu pa mu je to zapelo za oko i brzo sam provjerila da se nisam zamazala s nečim, ali kad ono - ništa! On jednostavno ide i pilji! Pa to u životu nisam vidjela! A kasnije smo moji prijatelji i ja već počeli napadno piljiti u njega i nakon nekog vremena smo se toliko razbahatili da bi svi pukli od smijeha kad bi ga vidjeli kako ide ulicom. Čovjeku je već toliko neugodno da ne zna gdje bi gledao kad nas vidi na ulici pa zuri u zrak i kajaznam, broji muhe!? A mi smo inače tako dobra dječica (čitaj: susjedi iz pakla a.k.a. your worst nightmare )... I sad si postavljam pitanje: bi li on bio tako čudan, rastresen i prestrašen da ga ja nisam primjetila i predstavila društvu kao poremećenu osobu? Gorit ću u paklu zbog tog, zar ne? Ali kad bolje razmislim, baš sam vraški dobar manipulator...